Dugoooo me nije bilo, stvarno duuuugo. Preduuuugo… Osjećam se dužnom, barem prema članicama grupa, a i svima ostalima barem približno objasniti…
Jednostavno nisam nalazila rijeci, život je išao, a nisam se snalazila u njemu. Puf!
Došla je Korona. Nisam znala da li me je više strah za mamu ili za klince ili toga što sam prepuštena sama sebi s njima cijeli dan, 7 dana u tjednu, zatvorena u kući. Bez parka, bez šetnji, bez dućana, bez društva, bez da barem vidim mamu… Puf!
Krenula je manija za zalihama. Taman kad sam nabavila brašno, shvatila sam da nema kvasca za kupiti 😁 pa nakon toga wc papira(kao da je Rota, a ne Korona), a onda je uslijedio šok, nema ništa za dezinficiranje i za dezinficiranje veša, a moj mačak i dalje zapišava kuću. Konzum klik je bio preopterećen, ovisila sam o drugima. Ako postoji nešto što mrzim najviše na svijetu to je ovisiti o tuđim izborima🙈
Uglavnom, bilo je burno, od panike i dezinficiranja svake stvari koja uđe u kuću. Dezinficiranja i prilaza po kojem muž hoda do faze u kojoj mi je već polako bilo svejedno. Faze su se random izmjenjivale, ali strah je i dalje bio postojan… Što je i normalno, ljudski je bojati se nepoznatog. Onda je došlo do toga da se neće moći iz grada u grad, a muž se kako je bila selidba nije stigao prijaviti ovdje, a više nisu prihvaćali prijave. Mislila sam da će ostati u Zagrebu što mi je bio dodatan stres. Sama ne bi mogla s njih dvoje do dućana🙈 Puf!
Uslijedio je potres, od straha za mamu koju bi najradije uzela kod sebe, a ne mogu ništa jer je ta prokleta Korona i ona je medicinski radnik do uništenja stana koji smo u tom trenutku uređivali i zbog kojeg muža nije uopće bilo doma. Sav trud je propao… Gledala sam moj Zagreb kako se urušava, jednostavno nisam mogla vjerovati da se sve to stvarno događa. U ovakvim trenucima vidimo zapravo koliko je sve ostalo nebitno, bitno je samo da smo tu i da smo živi. Brige koje nas muče svaki dan, iako se čine velike, one to nisu…
Jedan sićušan, oku nevidljiv virus je dovoljan da nas sutra više nema, zato razmislite ako Vas sutra ne bude po čemu želite da Vas djeca pamte. Po vikanju ili zagrljajima, podršci i poljupcima. (Sjetite se ovog svaki puta kad Vas izbace iz takta. Često si to mantram u zadnje vrijeme…)
Imam osjećaj kao da mi je netko oteo 3 mjeseca života. Kao da su isparili i nisu niti postojali. Netragom su nestali… A užasno mi fale.
Morala sam se jednostavno malo sabrati i prestati misliti na sve. Užasno me je iscrpljivao taj osjećaj nemoći i nemogućnosti kontroliranja. Shvatila sam da sam se nekako pogubila u svemu tome… Prestala sam pobožno pratiti stožer i čitati vijesti jer ionako nisam nigdje išla, a samo sam gubila živce i energiju na to.
I dalje se nisam navikla na selidbu. U nekom međuprostoru sam. Čini mi se kao da sam ovdje na odmoru, kao da ću u nekom trenutku sjesti u auto i otići doma. Nisam imala prilike ni upoznati grad i ljude u njemu iako sam ovdje već pola godine!
Lijepo mi je ovdje, ali imam neki čudan osjećaj kao da ne mogu definirati gdje sam. Vjerojatno tom osjećaju pridonosi to što se sve promjenjeno jer u biti smiješ sve, ali ništa nije isto i sve je na tvoju odgovornost. I na odgovornost drugih da li će se pridržavati mjera. Opet u velikoj mjeri ovisiš i o drugima…Kao da mi se je kompas pokvario.
Nije selo, nije mi ni grad jer ne vidim nepreglednu hrpu zgrada dokle pogled seže (jer sam naviknuta na Zagreb). Kao da nisam u Hrvatskoj uopće. Čak i nebo je drugačije boje nego u Zagrebu. Prekasno mi je, čakbajkovito, ali stalno u glavi imam osjećaj kao da će to prestati i da ću se vratiti u sivilo.
Daleko od toga da se nismo preselili vjerojatno bi izludila u Zagrebu, ne bi mogli izaći iz stana, ovako smo barem bili na dvorištu i šetali do šume. Klincima je neopisivo bolje ovdje.
Bojala sam se i kako ide toplije vrijeme kako ću riješiti svoju paniku s osama, stršljenima , pčelama i sličnim, na kraju sam to najbezbolnije prošla.
Sadašnja najbolja prijateljica pomogla mi je u tome. Nas novi član obitelji. Sad nas je 7. Odlučila sam udomiti psa!
Lola- 15 kg čiste ljubavi, 4,5 mjesečna pesica, mješanka ovčara i terijera, ali velika je i na početku sam je se bojala više od osa. Kad je skakala po meni i grickala nisam primjetila niti jednu na dvorištu iako su letjele okolo🙈 Najbolja terapija! Voli kosti, a moje noge je neodoljivo podsjećaju na njih. Pomogla mi je da skrenem misli s Korone dok sam je tražila.
Bilo je teško naći psa koji udovoljava uvjetima da ga udomim. Da je štene, a opet ne premalo, da voli djecu, da se slaže s mačkama i ne naganja ih, da ne jede namještaj i grize sve, da je socijalizirana, da je žensko… Popis je bio dugačak. Zaigrano je štene, ali super sam ponosna što sam postigla s njom u samo mjesec i pol uz pomoć trenera za psa. Od sve djece najviše me sluša i najbrže uči. No ostavit ću to za neki drugi put.
Iskoristila sam ovo vrijeme da poradim na sebi jer sam se jednostavno našla u situaciji koja je bila kao survival mode. Strah od ovog, strah od onog. Klinci stišću gumbiće i gledaju koliko još toga možeš podnijeti. Trudila sam se shvatiti koliko je njima teško bez prijatelja, bez bake, bez ljudi općenito. Davala sam maksimalno od sebe da im ispunim dan da je svaki drugačiji s novim aktivnostima. Shvatila sam da je B. isti ja dok sam bila mala i trudim se svim silama pristupiti mu na način na koji bi pristupila samoj sebi. Genetika je karma! Pred kraj sam se dovela do toga da vičem, a oni su mali, ne želim to! Izluđivale su me stvari koje su bile po kutijama, gubljenje pola dana na traženje stvari koje nemaju svoje mjesto. Izolacija općenito i osjećaj gubitka vremena. Strah da više ne vidim mamu.
Odlučila sam se raspakirati nakon 6 mjeseci. Srediti dvorište. Napraviti dnevni plan i program. Prilagoditi kuću njima da ne moram stalno vikati “ne to”. Vratila sam L. u platnene pelene. B. sam maknula dudu za laku noć pa sad stavlja sve u usta, sve, ozbiljno već razmišljam da mu je vratim. Postaje neizdržljivo, ali naučila sam da je dosljednost sve. Sve! I bez puno priče- ne i objašnjenje u jednoj rečenici. Bez memoara. Ne mogu promijeniti druge, ali mogu sebe. Uz puno čitanja pokušavam doći do neke ravnoteže. Iako mislim da bi i za stručnije bila doživotno djelo 🙈 Manje se živciram oko stvari koje ne mogu promijeniti, pokušavam ih izbaciti iz misli i više se smijem. Okolnosti nas nekad skrenu s onoga što jesmo, ali nikad nije prekasno vratiti se. E pa vraćam se natrag u punoj brzini!
Nadam se da ste još tu i da me niste zaboravili i da pratite 😘 Kažu da nova frizura simbolizira novi početak, pa sam se i ošišala nakon dvije godine. Jedva dva cm, ali promjena je promjena i prvi put ne plačem poslije 😁 Ponosna sam na sebe i kako sam na kraju sve to hendlala i kako sam izašla jača iz svega. Svasta sam natrkeljala, ali htjela sam približiti što me je odvuklo od pisanja. Barem jedan mali djelić jer sam cijelo vrijeme imala grižnju savjesti.
Sutra vam pripremam jedno super darivanje. Svakako pogledajte ako volite čitati, nije ništa vezano za djecu, ovoga puta je nešto za mame. Da malo skrenete misli sa svega što se događalo. Kako ste vi preživjele sve ovo? Kako su klinci preživjeli?
Rea Mommy Stuff 