Vjerojatno ste primijetile još u trudnoći da ljudi imaju svašta potrebu komentirati. Ako ste još trudne i čitate ovo nemam dobru vijest za Vas… Nažalost postat će sve gore…
“Zašto nema kapicu?, Zašto još doji/Zašto ne doji?”, “Zašto ga nosiš? Naviknuti će se na ruke? Zašto plače sigurno je gladan/gladna” Stavlja ručice u usta, sigurno je gladan/gladna. (Sigurno nije oralna faza…) Zašto još ne hoda, zašto još ne priča? Kaj još nema zube? Zašto ga ne pustiš da padne? Zašto je pao? Zašto nemaš hodalicu? “Ovo je samo kratak sažetak onog što Vas čeka i s čime se kao mame vjerujem susrećete svaki dan.
Takva pitanja postanu svakodnevica. Gdje god idete… Od svakoga… Čak i od ljudi koji nemaju vlastitu djecu ili ne pričaju s njima već 20ak godina… Svakog!
Imam čak mali “The best of” popis:
“Kad ideš u dućan nemoj ga ostaviti ispred. “
“Nemoj ga ostaviti samog doma.” Bebu… samu doma…
“Kaj ćeš s mačkama? Znaš one znaju biti ljubomorne pa se legnu na bebu i uguše ju, a njihove dlake su izrazito opasne!”
Čak je išlo tako daleko da smo došli na lasice, da se znaju uvući kroz prozor i izgristi bebu… u centru Zagreba… Na katu…
Inače sam malo plaha po prirodi i uglavnom klimam glavom i smješim se. Ispravak, bila sam prije ovog. Kad sam rodila željela sam doslovno, ali doslovno uši iščupati samo da ne slušam to više. Iritantno je od bližnjih, ali tek od ljudi random ljudi na cesti. Crpi energiju doslovno.
Poslije poroda sam šetala, srela susjedu koja mi je rekla- “Dobro si sve skinula, ostalo ti je još trbuha.” Tada sam imala 56 kg, visoka sam 172. Voljela bi se vratiti u te dane jer sam izgledala bolje nego ikad! Rodila sam prije mjesec dana, zar je to zaista potreban komentar? Komentar mi je naravno spustio ionako narušeno samopouzdanje poslije poroda usprkos tome što mi je to rekla žena koja je niža od mene, a ima kilograma kao moj muž…
Od susjeda pitanja “Je l’ dojis?”… Ne dojim ja nego on…. Ali zašto je to ičiji problem? Što će se promijeniti u njihovom životu ako je odgovor potvrdan ili nije? Ništa! Apsolutno ništa! Još je neugodnije kad to susjed komentira, u stilu- “ Ikma dvije godine i još doji! Pa mora jesti hranu!” Još se sjećam njegovog zbunjenog pogleda kad sam mu rekla da ga mislim dojiti i kad krene u školu, da ću dolaziti pod odmorom… Neovisno o tome to ga nije spriječilo da mi sljedeći put održi predavanje o tome kako pedijatrica i fizioterapeut nisu normalni, da kako nemam hodalicu, njegovi su svi bili u njoj i ništa im ne hvali. Osim toga što ne pričaju s njim već jedno 10ak godina.
A tek onda kad djeca krenu u park… Parkovi su kao srednja škola. Skupine mama. Međusobno tračanje. Nadmetanje čije će dijete što prije napraviti. Koje će dijete dalje baciti kamen. Koje će dalje piškiti. Koje će više piškiti. Čije će se više popeti. Ako se penje previsoko nije dobro jer je pogrešan uzor drugoj djeci… Vide sve što druga djeca rade, ali ne vide što rade njihova. Ili još bolje uz to što jedva hendlam svojih dvoje, dopuste mi da čuvam i njihove. Dok piju kavu… (Ovaj dio je vezan uz Zagreb, jer ovdje ni uz njih dvoje ni ne primjetim da su druge mame u parku. Evo umara me već samo dok pišem o tome.
Moram Vas razočarati, ne postoji univerzalan odgovor na moju temu. Ako postoji voljela bih da ga podijelite sa mnom.
Najbolje što možete napraviti je slušati sebe. (I pedijatre, gastroenterologe i sl. naravno.) Nitko nije savršen roditelj. Ne postoji knjiga, film, vodič, čarobni štapič niti ništa što će vas transformirati u takvog jer ćete uvijek unutar sebe nekada misliti da ste ipak mogli bolje. I to je normalno! Svako dijete je drugačije i svako traži drugačiji pristup! Svaka obitelj je drugačija, svaka mama, svaki tata….
Budite sigurne u sebe, u ono što radite, uložite vremena za pročitati o različitim pristupima pa na svoj način to provedite. Ne postoji roditelj koji se ne preispituje. Ovakve stalne upadice samo Vas guraju u nesigurnost. Vjerujte u sebe, ako se preispitujete već ste na dobrom putu. Da Vam nije stalo ne bi se preispitivati, zar ne?
Najbolja rečenica koju sam naučila, a koju sve rjeđe izgovaram je “Ne slušam savjete koje nisam tražila, hvala, ali ako ću nešto trebati pitat ću.” Nemojte pustiti da Vam ovakve stvari uništavaju najljepše dane i dižu Vam tlak. Ponekad je potrebno pokazati zube jer i Vi ste važne!
Ako Vas tješi s drugim djetetom je količina gluposti se smanjuje i postanete otporniji.
Ostanite svoje, svi drugi su već zauzeti i čuvajte živce, trebat će Vam u svakom slučaju!
Rea Mommy Stuff 