Tijelo i izgled mi nisu važni faktori u životu
Mislim da svi težimo nekoj “najboljoj verziji sebe” i svi želimo izgledati što bolje, mršavije, deblje, popraviti nos, pustiti kosu, nastavi niz… Neću lagati, volim što sam mršava, ali ne u granici u kojoj jesam. Ne trebam stalni podsjetnik kako izgledam, pogotovo ne od random ljudi. Prihvatila sam svoj izgled takvim kakvim je. Ako se udebljam odlično, ako ne to sam ja! Izgled nije ono što nas čini sretnom,ispunjenijom i boljom osobom. Naravno ne mislim da se treba zapustiti, ali ne treba niti biti prestrog prema sebi. Sami smo sebi najveći kritičari. Jedinstveni ste, volite se takvi kakvi jeste. Ljepota nije mjerilo sreće, ima puno bitnijih stvari!
Nemam toleranciju za toksične ljude
Toksični ljudi su svuda oko nas, lako ih je zamijetiti. Nakon razgovora s njima osjećate se kao da ste sudjelovali u udaru teretnog vlaka sa 100 km/h. Izvuci će vam svu energiju, a poslije ćete se osjećati usrano. Za ovakve ljude jedini lijek je maknuti ih što dalje iz svog života pa neka sišu krv drugima na slamčicu. Isprobani recept, instantno ćete se osjećati bolje.
Nemam problema pričati o prošlosti
Dok sam bila manja sam se sramila što su moji roditelji bili rastavljeni i svog oca koji je bio alkoholičar, u dvadesetima s time nisam imala problema. Sada se više uopće ne zamaram s time. Moja prošlost je ono što me je definiralo, upravo ono što me čini onakvom kakva jesam. Nije mi problem pričati o tome. Većina obitelji nije onakva kakvom se prikazuje u američkim filmovima. Svaka obitelj prije ili kasnije ima uspona i padova. To je jednostavno život.
Površna prijateljstva i neobavezni razgovori me iscrpljuju
U dvadesetima je možda poželjno “poznavati” što više ljudi, ali s 30 sam se umorila od razgovora o nečem tek toliko da pričaš i površnih prijateljstva. Radije imam dvije prijateljice s kojima mogu pričati o svemu, nego 30 s kojima pričam da pričam i mlatimo praznu slamu opet i opet i opet…
Naučila sam reći ne kada treba i ono što mislim/želim
Dugo sam se borila s time, od malena mi je bilo teško nekome reći da nešto neću ili što stvarno mislim, mislim da se povezuje s time što sam se bojala da ću biti odbačena zbog toga. S 30 više nemam kočnica i vidim da se osjećam puno bolje. Volim pomoći kad mogu ako mogu, ako ne nadam se da će druga strana shvatiti. Volim vrijeme za sebe i puno mi znači. Ako to znači da moram odbiti neku kavu ili priliku ne grizem se više zbog toga. Nije ni svaka prilika da se mora iskoristiti. Slušajte sebe! Zdravo je reci ne. Ljudi ne mogu čitati misli, ne znaju što je u našoj glavi, puno je lakše i smanje se nesporazumi ako izrazite što mislite. Pogotovo kad dobijete djecu pa kada okolina krene sa savjetima koje niste tražile. Ponavljam zdravo je 🙂
Nisam odrasla
Ljude u 30-im godinama zamišljala sam -poslovno obučene, uvijek s frizurom, našminkani, nalakiranih noktiju, cipele. Oh kako sam se samo prevarila! Nekad mi se čini da sam ostala na početku 20ih, a da je vrijeme jednostavno proletjelo i stalo za mene. Totalna sam suprotnost. Cipele me žuljaju- sve, baš sve! Ugg, tenisice i japanke su jedino što nosim. Ne mogu si zamisliti da se ikada više patim u štiklama ili u cipelama kako sam znala u 20ima. Tajice i trenirke su sada moj stil. Ne volim biti sputana i ne osjećam se ugodno. Jednostavno si više ne želim priuštiti da se ne osjećam ugodno. Frizuru bi željela imati, vraški bi željela! Cijeli život sam htjela dugu kosu, sad kad je imam je zadnje 3 godine u repu. Iako je u repu nađem bar za jedan bogat ručak u njoj, ostavit ću tu želju na popisu za vrijeme kada krenu u vrtić. Outfit s crtanim likovima, nespojivim dezenima moja je svakodnevica, djeci se sviđa, a meni je ugodno, a to je ono što mi je najvažnije.
Mindfulness vs. sanjarenje
Probala sam meditacije, čak na mobitelu platila bar 3 mjeseca pune verzije Ten percent happier. Otišla čak i dalje kupila i knjigu, kupila još knjiga u vezi meditacija, ali ono što sam primijetila da najviše pomaže je sanjarenje. Odvojim par minuta dnevno za bijeg u moj mali ljubičasti svijet i to me oporavi skroz. Jedino što me malo više oporavi od toga je spašavanje svijeta od zombija, lutanje postapokaliptičnim svijetom ili kakva piva u preriji, ali trenutno si ne mogu priuštiti taj luksuz. Radite ono što Vas čini sretnim, barem pola sata na dan, barem 2 puta po 15 min. Koliko možete, ali zadržite sebe.
Previše sam se oslanjala na negativno
Iako možda djelujem uvijek nasmijano i pozitivno. Smijem se čak i kad vičem na djecu, čak ni druga djeca u parku me ne doživljavaju ozbiljno. Ipak onaj unutarnji glasić u meni vrišti negativno.
Život je takav, satkan od mreže pozitivnog i negativnog, ali puno je lakše ako se na njega gleda pozitivno. Negativne stvari kao sjene na suncu lakše nestanu. Pozitivno razmišljanje je vještina koja se uči. Imam još daleki put ispred sebe, ali podsjećam se svaki put kad pomislim nešto negativno.
Ljude više ne sudim tako oštro
Svi mi imamo svoj život koji živimo na način na koji želimo i kako mislimo da je ispravno. Nekad se možda ne slažemo sa svime što drugi rade, ali lako je govoriti iz svojih cipela, a da nisi prohodao u tuđima.
Ne volim rutinu i volim osjećaj slobode
Volim to što ne znamo što ćemo raditi koji dan. Ne planiram ništa. Ujutro se probudimo i npr. odemo u šumu tražiti blago i vikati 😁 Popodne se sjetim da bi mogli prošetati , drugi dan mi se ne izlazi, ni oni nisu baš zainteresirali jer bi radije bili u dvorištu. Super, ne moram se presvlačili iz pidžame! Ne pazim hoće li jesti u 10 ili u 11 svaki dan npr. jest će kad im odgovara, ovisno kad se probude. Znam da je rutina bitna, ali rutina je koliko će npr. obroka pojesti, da se operu zubi, da se okupa, ali nije definirano vremenom kada. Općenito rokovi mi stvaraju stres pa se trudim da si ih ne zadajem.
Ne mogu kontrolirati svaki aspekt svog života
Sada znam da ne mogu kontrolirati neke stvari u životu da jednostavno nisu u mojoj moći te kad dodjem do takvih jednostavno odustanem, ne grizem se, ne krivim se, ne izjedam se. Kao što dečkima kad žele raditi nešto što ne smiju prebacujem fokus na nešto drugo, tako prebacim i sebi. Taj dio još učim…
Nisam si više najbitnija
Dolaskom djece svima nam se događa da padamo u drugi plan i to je normalno. Djeca su najbitnija. Udvadesetima se uglavnom osjećamo “centrom” svemir. S 30 uviđamo da nismo. Sretni su oni koji to uvide još i prije.
Znam da nisam uvijek u pravu i spremna sam priznati.
U 20-ima sam bila uvijek u pravu, uvijek.
Poštujem sve što je mama radila za mene jer sad vidim kako joj je bilo.
Do prije samo 3 godine, još bi mogla reći da ne razumijem mamine postupke, nisam ih mogla shvatiti. Jednostavno nisam. Mislim da nitko ne može shvatiti roditelje dok nema svoju djecu. Mislila sam da ću biti komotnija, oh kako sam se prevarila 🙈 Koliko se brinemo kako će proci porod, to je još najlakši dio. Kasnije kreće iz faze u fazu strah. Barem kod mene. Kad se sjetim da će izlaziti van dodje mi da popijem nešto za smirenje preventivno- već sad!
Naučila sam se ispričati za svoje postupke
Oprosti je jedna divna riječ kad zaseres.
Novaca, poslova i prilika će uvijek biti zdravlje je najvažnije!
Neprestano jurcamo za većom zaradom, boljim poslom, a zaboravljamo ono što je najbitnije -zdravlje! Zdravlje je samo jedno. Često to zaboravimo dok se ne nađemo u situaciji kad zdravlje nije najbolje i onda nam odmah dodje ona “Zdrav čovjek ima 1000 želja, a bolestan samo jednu.” Sjetite se toga češće, nemojte da Vas bolest mora podsjetiti na to.
Usudi se! Najbolje stvari te čekaju izvan tvoje zone komfora!
Da, istina je! 2019. nisam još niti pomišljala o preseljenju (vjerojatno bi komentirala nešto u stilu da se bojim osa). 🙄 Da se bojim biti sama u kući, kako ćemo to izvesti, nikad neću prodati stan… i eto – jedna brzopleta odluka dovela nas je tu gdje jesmo. Žalim li? Definitivno ne! Drago mi je da smo se ipak usudili.
Rea Mommy Stuff 