Prije sad već skoro 2 mjeseca sam donijela odluku koja će nam promijeniti život. Odlučila sam da se selimo!
Cijeli svoj život sam u Zagrebu, rođena sam ovdje, odrasla… Životopisno se sjećam kako sam odgovorno vikala mojima da nikada neću otići iz Zagreba! Uvijek su govorili da ću moći s obitelji preseliti u kuću, na što sam ljuto vikala da NIKAD NEĆU i u teenagerskim danima mislila- “Bože što je njima, kako im to samo pada na pamet!” Sjećam se kako mi je srce uzbuđeno lupalo kad smo se vraćali s mora pa smo došli do Savskog mosta…. Mojoj sreći nije bilo kraja! Bila je to neopisiva ljubav. Ali eto toj ljubavi došao je kraj. Nismo još preselili, ima još puno posla, ali svakim danom smo sve bliže tome jer preseljenje zahtjeva kompletnu adaptaciju.
Voljela sam svoj kvart dok nisam rodila baby B. Tada sam počela polako uviđati koliko mi je to sve nespretno. Kvart se od mog djetinjstva potpuno izmijenio, količina automobila se promijenila, sada kad B ima 3 godine, želim da vozi bicikl. To dolazi u obzir jedino ako nosim bicikl do igrališta pa da ga tamo vozi. Sve je užurbano nekako, svugdje je puno ljudi. A onda kad je došao baby L. htjela sam plakati od muke jer sam mislila da iz stana nećemo moći van. Sva sretna kupila sam kolica za blizance. Kao olakšat ću si… Olakšanje je trajalo dok nisam došla do doma i pokušala ta kolica dići do stana. Naravno nisu stala u mali lift, ….
Kemijala sam da je L. U nosiljci, B. u kolicima, pa došli dolje, L. u košaru, pa spusti B. po stepenicama, pa se vrati po košaru i L. pa vozi B. i nosi košaru do vrata, spusti B po još jednoj stepenici, pa stavi tek košaru na kolica i pola sata kasnije spremni smo za polazak! Sada kad gledam stvarno sam imala čeličnu volju… I živce… Znam naporno Vam je to samo i čitati…
Ali to nije sve! 50/50 su šanse da je netko od susjeda stao na vrata s autom i da moram zvoniti i čekati da ga makne u najboljem slučaju, do tada su već ludi i spremni za nazad. Bonus je kad tog susjeda uopće nema pa uopće ne možemo izaći iz zgrade! Bilo je puta kad zbog toga nismo mogli doma. Bila sam pred porod kad sam morala dizati kolica s B. da možemo doma jer je auto bio parkiran na ulazu i njih nije bilo. Na povratku nas je čekala ista stvar samo obrnuti redoslijed…
Molila sam Boga da baby L. ne plače s grčem u želudcu jer znam koliko mi treba da dodjemo do gore.
Moja ulica iako je slijepa je valjda najprometnija ulica u Zagrebu, sve veće ceste su oko mene, šetnja se svodi na šetanje između auti. Da idu van moramo do parka. Gdje god da idemo više nam s njih dvoje nije tako blizu. Želim bolje za njih i za sebe! Tako je pala odluka da se selimo u kuću. Ovdje me veze i previše uspomena na djeda, rastužim se svaki put kad šećem.
Mislim da je vrijeme za novo poglavlje! Selimo našu malu obitelj u Samobor. Malen bajkoviti gradić. Jako nam se sviđa, sve je blizu, stalno ima nekih događanja, ljudi su jako srdačni. Imamo dvorište i vjerujem da će uživati na njemu. Nemam puno do Zagreba ako se srce zaželi. Malo me tu i tamo uhvate pitanja hoću li se naviknuti živjeti u kući, kako ćemo se snaći, ali čim moram izaći iz zgrade i čim je prevruće da idemo u park samo potvrdim da je bila odluka života! Samobor neću više opisivati jer slike govore puno više od riječi 💜 Koji je Vama idealan grad za djecu? Što mislite da je bolje?
Rea Mommy Stuff 